Izbjegla i raseljena lica u naselju ,,Vruja” u Gusinju, uglavnom starije dobi i lošijeg zdravstvenog stanja, u sve težim su problemima i nemaštini koja ih neprestano pritiska. U naselju žive 63 familije sa oko 260 članova, a tu su smješteni i socijalni slučajevi. Dosta njih se, kako kažu, nastanilo i ,,na divlje”. Problemi se gomilaju, najviše radi nemaštine i bolesti, a nezaostaju ni problemi sa strujom i higijenom. Naselje je često zatrpano smećem i veliki je broj nezbrinutih pasa lutalica.
Kako ističu, izbjegla i raseljena lica, socijalci, ali mnogo više oni koji su tu došli iz okolnih sela, zbog određenih olakšica, nanijeli su mnogo problema jer zbog brojnosti i pomoć koju su dobijali od određenih humanitarnih organizacija, odavno ne dobijaju i sve im je teže. I predstavnik tog naselja Medo Kanjiža ističe taj i niz drugih, kako kaže muka i problema, ali izlaza ne vidi već samo da se ,,trpi i ćuti”.
-Šta da se kaže, sve muke i nevolje. Dok su bile samo izbjeglice imalo se reda i znalo se šta i kako. Dobijala se pomoć, podmirivala se struja od strane Komesarijata za izbjegla i raseljena lica, ili drugih humanitarnih organizacija, i moglo se nekako živjeti. Sad se tu natrpalo, ne zna se ni ko ni odakle, pa muke stisle sa svakoje strane, a niko glavu da okrene. Pomoći nema, struje više nema nego što ima, ne plaća se, pritislo smeće i psi lutalice, i to je slika naselja. Da bi nam se uklonili nezbrinuti psi, jer pored opasnosti od ujeda, što se često dešava, može doći i do zaraze. Od komunalne policije tražili smo da se taj problem riješi, ali uzalud. Puno nas je bolesnih, gladnih i nemoćnih, ali, prepušteni smo sudbini pa šta bude. Nije vajde ni kod doktora da idemo jer puno ljekova se kupuje, a mi nemamo novca – iznosi Kanjiža probleme koji ih pritiskaju.
Priču priča i Zoran Tomović, izbjeglica iz Peći, koji je, kako kaže, bježeći od rata i tamošnjih nevolja, probleme našao i u ovom smještaju. Bolest i nemaština kaže ne dozvoljavaju da čovjek odmori i mirno zaspi, ali drugo mu biti ne može.
-Imao sam nekad lijep život i imovinu u plodnoj Metohiji, ali sve to je srušeno i ostalo pusto da se ni doći ne može, a kamoli šta iskoristiti. Ali, mora se živjeti i proturati za dan, što bi se nekad reklo. Ranije je ovdje bilo bolje. Dobijala se kakva-takva pomoć u namirnicama i sredstvima za higijenu, odjeći i obući, sad niko ni da nas posjeti. To što primam, oko 70 do 80 eura, u zavisnosti od kursa dinara, na osnovu minulog rada u Srbiji, ni za ljekove mi ne može biti. Za hranu malo hljeba i mlijeka, rijetko i nešto kuvano, jednom, eventualno dva put mjesečno, život je većine nas. Kad se to crkavice primi moraju se vratiti dugovanja prodavnicama i onom od koga se pozajmi, tako da ništa ne ostane. Onda ponovo pozajmljuj i zadužuj se i sve tako... Zahvalan sam jedino Banci hrane koja mi je prije neku godinu, posredstvom pisanja „Dana”, dodijelila paket hrane i sredstava za higijenu – ispričao je Tomović.N.V.